Gle onu sponzorušu…
Iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena ili sponza koja troši njegovu lovu – ovisi o perspektivi gledatelja ili slušatelja. Ako ste u poduzetništvu, onda je opcija A za vas sasvim realna, međutim ako ne znate kako izgleda život samozaposlenih ljudi, nije uopće čudno da mislite kako mi ništa ne radimo. Društveni status poduzetnika u Hrvatskoj nije na zavidnom nivou. Sama je riječ negativno konotirana jer se danas zaista svatko naziva (ili ga mediji nazivaju) poduzetnikom. Za njih se obično misli da su zločesti poslodavci koji izrabljuju svoje ljude i ne rade baš ništa. Lažem – treba tu i tamo pobrojati sve te milijune i spominjati majke neposlušnim zaposlenicima.
Dodajte u gore navedenu jednadžbu i ženu poduzetnika koja je zaposlena u istoj firmi. Koji je rezultat? Ok, ovo nije tako težak zadatak, mislim da smo svi dobili isto rješenje – žena koja je prema legendi jednom kročila u sjedište firme i čiji se imaginarni uredi nalaze u raznim kozmetičkim i frizerskim salonima. Cipele kupuje na R1 (znam da to ne prolazi, ali ona ne zna) i vozi auto skuplji od vašeg stana u centru Zagreba. Ispravite me ako griješim.
Zašto sve ovo pišem i čemu toliko negative? Zar je biti poduzetnik tako loše? Prožvakala sam sve gore navedene imaginarne i realne situacije i mišljenja prije dvije godine kada sam kretala u poduzetničke vode. Za vrijeme faksa brijala sam na neke emancipacijske spike; neće meni nitko davati novce, ja bum si ih sama zaradila. Pa za to se i školujem! Radit ću za nekog drugog, imat ću pristojnu plaću i moći ću si sama kupiti što poželim. Neću ovisiti o nikome. I gle čuda! Točno je tako i danas – sama zarađujem svoju plaću, nitko mi ne poklanja novce, ne ovisim o nikome, a dijelim životni prostor i vrijeme s direktorom.
Iskreno, u početku je bilo teško, uvijek si u sjeni velikog direktora, ipak je on taj koji je postavio stvari na svoje mjesto od samih početaka, ja sam se toj priči pridružila kasnije. U tom smislu nije lako izgraditi svoju reputaciju i autoritet. Kolege te ne shvaćaju ozbiljno jer je šef ionako zadnja linija (ne)odobravanja. Čudili su se i prijatelji, trebalo je i njima da se naviknu kako Bero nije jedini gazda. 😊 Trebalo je objasniti i roditeljima zašto nisam odabrala neki siguran posao s manje odgovornosti i drugim izvorom financiranja. Na kraju krajeva trebalo se i priviknuti na to da se nas dvoje gledamo 24 sata na dan.
Realno, ograničenja su samo u našim glavama, sve ti je onako kako si sama postaviš. Da se treba truditi i raditi možda i više nego što bi radila na nekom drugom radnom mjestu – treba! Treba opravdati povjerenje tako bliske osobe i ostalima dokazati da si upravo suprotno od gore opisane žene s dobrim autom. Ali ne treba forsirati i izigravati neku veliku šeficu na silu. Stvari sjednu na mjesto prije ili kasnije. Moram priznati trebalo mi je neko vrijeme da nabildam svoje samopouzdanje i da prestanem sama sebi postavljati prepreke tamo gdje ih nije bilo. Nije bilo lako, a nije bilo ni druge – odustajanje i povlačenje nije opcija.
Svoj sam trenutni status pred kolegama i klijentima izgradila prvenstveno svojim predanim radom i velikom željom za učenjem. Danas potpuno sama furam cijeli jedan segment poslovanja i imam kolege koji cijene i poštuju moje mišljenje. Kad samo pomislim koliko vremena ulažem u svoju edukaciju i koliko sati dnevno radim, ne može me apsolutno ničije mišljenje povrijediti. Treba biti načisto sam sa sobom, kao i uvijek u životu. Trud se uvijek isplati!